Foto: Ljubica Timanović
Za početak, za one koji te ne poznaju (da ima takvih), možeš li se predstaviti?
Vrlo teško govorim o sebi, jer sam identitetski poprilično fluidna i dosta toga se mijenja iz dana u dan, kako učim i otkrivam nove stvari, te spoznajem šta sve još jeste važno i šta će me zainteresovati, no jedna od mojih najdražih biografija otprilike glasi da sam vječno zaljubljena, dezorjentisana djevojčica, koja crta srca, voli suncokrete i želi da jednom napiše knjigu. Nakon što je Književna Zadruga objavila Srce je u obliku trougla, umjesto knjige bih dodala da želim snimiti film o Spomenku Gostiću, maloljetnom dječaku koji je poginuo kao najmlađi mobilisani vojnik VRS, dekonstruišući mit u kojem je on, žrtva rata, na vrlo perfidan način protažiran u nacionalnog heroja.
U najkraćem, rekla bih da sam novinarka i aktivistkinja za ljudska prava. Ono što me zanima kroz moj akademski i novinarski angažman jesu margina i kultura otpora, zajednički jezik, te suočavanje s prošlošću kroz umjetnost.
Na šta je trenutno tvoj rad fokusiran?
Osim mog novinarskog angažmana i već prepoznatljivih tema koje se bave kulturom otpora, subkulturama, suočavanjem s prošlošću kroz umjetnost, savremenom književnost, marginom… kojima se bavim kroz podcaste u Magazinu BUKA i intervjue na Prometej.ba, trenutno vodim jedan projekat koji se bavi promocijom medijske pismenostii u ONAuBiH-u, obilazim prajdove širom regije i pišem reportaže za LGBTI.ba, filmske kritike na platformi Duart, predajem sociologiju i počinjem pisati svoj prvi romana koji će tematizirati neočefurizam, kako smo to u zezanciji Fatić i ja definisali, međutim fenomen je mnogo ozbiljniji i u narednom periodu planiram da ga proučavam i kao sociološkinja, ali i kroz taj roman u nastajanju.
Osim toga, radim na svojoj doktorskoj tezi, čiji radni naslov je Post-jugoslovenska književna republika, naslanjajući se na tezu važnog, pokojnog Ante Perkovića o sedmoj republici, za koju je govorio da je utopijska zemlja u kojoj nacije i tradicije nisu problemi, nego komparativna prednost. U godinama pred sobom pokušat ću dokazati da su najveće spone zajedničkog nam kulturnog prostora danas savremena književnost i kultura otpora, koje su na margini i daleko od akademije, koja je poprilično desna i elitistička.
Na tvom Facebook profilu piše da si suosnivačica Književne Zadruge, možeš li detaljnije objasniti o čemu se radi?
Književna Zadruga je neformalni, literarni queer kolektiv. Osnovali smo ga Arman Fatić, Adnan Bajrović i ja. Logo književne zadruge je fragmentirana petokraka, koja simbolizira rađanje novog sistema solidarnosti, spram narastajuće pomame desnica, križeva, krstova, kukastih i onih običnih. Zadruga zvuči nostalgično, ali to je nostalgija za boljom budućnošću. Mi smo rođeni za vrijeme raspada Jugoslavije i nemamo pravo da budemo nostalgični u tom kontekstu, ali smo dužni da dobre prakse iz tog vremena prepišemo i baštinimo danas.
Kroz Zadrugu propitujemo odnose u našem patrio-patrijarhalnom društvu i svojim angažmanom nastojimo da ih rušimo. Za početak smo objavili svoje prvijence, a sada radimo na nekoliko rukopisa naših drugara i drugarica i to ćemo publicirati uz minimalne troškove i minimalnu cijenu prodaje, kako bi knjige mogle biti dostupne svima. Osim toga, u narednim mjesecima kroz performativni angažman planiramo da se bavimo socio-ekonomskim prilikama i odnosima prema strancima i onima koji su iz jednih republika došli da žive u druge, prevashodno u Sloveniji, a onda i dalje.
Tokom pandemije smo vidjeli koliko su umjetnost i kultura bili važni i jedino oni su stvarali privid normalnosti i ljudima davali utjehu i nadu, a s druge strane, pandemija je dodatno podrovala naša društva nejednakosti i važno je da se javljaju kolektivi koji ustaju protiv socio-ekonomske i političke opresije, animirajući indiferentnu mladež.
Ne mogu, a da ne pitam zašto te neki zovu Gospodža Suncokret?
To je najpostavljenije mi pitanje na koje nemam suvisao odgovor. Nadimak Suncokret je nastao vrlo davno i spontano u redakciji Omladinskog magazina KAR!KE. Mislim da je on bio ta oslobađajuća sekvenca od identiteta koji mi je nametnut, a kojeg se suvereno odričem, da sam ja Vanja, Srpkinja, pravoslavka, rođena u Republici Srpskoj, kao žena, bijele puti i pretpostavlja se da ću biti staight. To je mnogo opterećujuće i mnogo sputavajuće, jednoznačno i toksično, te mi a priori nameće određeno breme, teret kolektiva, krivicu i očekivanja. A suncokret je mnogo jednostavniji i ljepši. Onda sam dodala gospodža, da se rodno odredim, ali i napravim ironijski odmak od same sebe.
Kiš je rekao da je jezik jedini piščev dom, a dragi Darko Cvijetić kaže da priča ostalinskim, koji je razumljiv na kompletnom zajedničkom prostoru i uz malo topline, dobrote i sunca iznikne i ozari kao suncokret.
Da li dobijaš poruke zbog svojih britkih stavova?
Dobijam mnogo poruka. Moj život i angažman su poprilično javni i ne libim se da kritikujem dominantne etno-naciolalne narative u našem društvu, osobito one koje fabriciraju oni s kojima u rodnom listu dijelim određene stavke.
Osim što imam veliki broj istomišnjenika širom zajedničkog prostora, mnogo ljudi se ne slaže s mojim stavovima, počev od moje šire porodice i ljudi na koje sam kroz svoj život bila upućena. Njima nikada do kraja nisu jasne pobude iz kojih to radim, jer oni vjeruju u neke druge istine koje štite pojedince u svrhu stavljanja krivnje i mete na čelo čitavom jednom narodu, koji nikako da se ogradi od svega onoga što su pojedinci uradili u prošlosti, osudi to, kazni i odmakne se od smetljišta historije. Umjesto toga, revizionizam postaje sve dominantniji, ne samo kada govorimo o posljednjem ratu, o kojem se nikada istina do kraja nije uspostavila, nego i o Prvom i Drugom svjetskom ratu, gdje su četnici izjednačeni s partizanima i naziva ih se oslobodiocima, a o Prvom svjetskom ratu se stvara privid da je samo jedan narod bio oslobodilački, što je isto notorna neistina.
Ranije sam se i sama pitala zašto sam baš odabrala da se bavim ovim temama, zašto nisam bila inženjerka, kako su od mene kao kćerke jedinice očekivali i da li bi sve bilo jednostavnije, a onda sam shvatila da je ovo glas očaja koji progovara iz mene, a ja sam ga kanalisala u konkretan rad protiv mržnje. Ispočetka je i kod mene postojao strah od isključenosti iz zajednice, koji je jedan od najvećih ljudskih strahova, a onda sam sama odabrala da pređem na stranu opozicije.
Koji ti je bio najbolji događaj ove godine?
Vrlo teško je odrediti šta je to bilo najbolje ove godine, jer sam u 2021. ušla s koronom, u martu smo osnovali Zadrugu, u aprilu mi je izašla knjiga, a u junu sam prvi put prešla granicu nakon godinu i pol. Od svega toga, možda najljepši momenat je bio kad sam u Zagrebu na jednom mjestu vidjela hrpu prijatelja koje nisam srela otkako je počela pandemija i svi zajedno smo se zagrlili. To je bio privid stare bezbrižne normalnosti, u kojoj te susrete nismo dovoljno cijenili i podrazumijevali smo ih.
Srce je u obliku trougla, daj mi objašnjenje svog rada.
Srce je u obliku trougla je moja prva knjiga, zbirka mikropriča, odnosno dnevničkih zapisa. Većina tih crtica je 2018. godine izlazila na Facebooku u obliku statusa, a onda smo ih moji urednici Alen Brlek i Arman Fatić i ja složili tako što smo ih ispričali u potpuno novom jeziku protagonistkinje koja gleda kako se brak njenih roditelja raspada jer je tata zaljubljen u teta Divnu. Dosta sam eksperimentisala sa samom formom, dodala sam ilustracije koje je nacrtala moja prijateljica Ljubica Timanović i završnu Sara Stojaković, te QR kodove, jer se kroz tekst mnogo referišem na muziku. Ovo sigurno neće biti knjiga na koju ću kroz koju godinu biti ponosna, ali sada mi je mnogo važna, jer je prva i jedina i posveta je jednoj neostvarenoj ljubavi.
Vanju Šunjić možete pratiti na Facebooku i Instagramu.
Primjedbe
Objavi komentar