Dino Klepo - Gledam život kao neko putovanje

 

Kao prvo, hvala ti velika što si mene izabrao i probat ću koliko-toliko biti u tvom duhu, kako si već rekao – obično posebni. Ja mislim da to najbolje meni paše.

Za početak, oni koji te i dalje ne poznaju, možeš li se predstaviti?

Ja sam Dino Klepo, inače poznat kao Gastarbajter, Youtube kanal Gastarbajter. Čovjek iz Njemačke koji ima želju da pomogne našim ljudima koji se odluče da idu u Njemačku, da pronađu posao, da se snađu, da dobiju savjete, da ih upoznam sa zakonima i pravilima.

Iz kojeg razloga sam probrao ime Gastarbajter. To ime ima jako negativnu konotaciju kod naših ljudi. Ja mislim da tu su ti ljudi gastarbajteri puno više zaslužili priznanja u našem narodu, prije svega jer jako mnogo novca šalju. 

To je jedna od najvećih ekonomskih grana, sa nekih 6-7 milijardi eura godišnje. To se osjetilo baš sad u korona godini. Jako puno pridonose našim državama i smatram da bi se trebali mnogo više uvažavati. To politika polako prepoznaje, ali to je tema za sebe.

Neću da politiziram, to mi je zadnja intencija.

Šta te navelo da odeš vani?

1992. mart/april, živjeli smo u Boriku. Stara radila u predsjedništvu, stari radio u UNIS-u u Vogošći, tenk izlazi zaobilaznicom gore i počne da “roka” peti-šesti dan iznad naše kuće gdje smo bili podstanari. Znači to me dovelo, rat izbio. Imali smo pogrešno ime, u pogrešno vrijeme u pogrešnom mjestu. Ja sam u suštini izbjeglica primarno, nisam uopšte gastarbajter.

Da li bi se ikad vratio u Bosnu i Hercegovinu?

Pošto je moja žena ukrajinka, dijete priča njemački, ruski i naš (definiši to naš kako hoćeš bosanski, srpsko-hrvatski, jugoslavenski) i želja mi je da mi dijete poprimi malo tih naših vrijednosti. 

Tu našu dobrobosansku dobrotu, humor, iskrenost i da nauči jezik jako dobro, da priča kao što ga ja pričam iako sam preko 30 godina u Njemačkoj.

Iz tog razloga bi mi bila želja živjeti nekoliko godina u Bosni i Hercegovini.

Šta bi trebalo da se desi u BiH da bi recimo došao živjeti ovdje?

Šta treba da se desi da dođem tu? Treba finansijska situacija da bude dobra, da budem stabilan, nezavisan, da mogu dole živiti dvije-tri godine bez da moram raditi neke kretenske poslove. Jednostavno, da imam finansijsku stabilnost, da nađem neki fin posao, bez daljnjeg bi volio se vratiti neke dvije do tri godine.

Trajno... mislim da bi bilo teško vratiti se dole. Možda nekad u penziji. Ponavljam, finansijska stabilnost. Recimo da budem 3-3-3, odnosno tri mjeseca u BiH, tri mjeseca u Ukrajini, tri mjeseca po svijetu.

Čisto jer su to dijelovi mog života i ti u sebi nosiš neku nostalgiju, ljubav za domovinom Bosnom i Hercegovinom. Svugdje u svijetu čim čuješ naš jezik, odmah ti se uši dignu kao kod nekog cuke, To je prirodno u nama i uvijek nas nešto vuče dole. 

Volio bih živjeti dole sto posto, ali pošto je familija toliko izmiješana i mama i otac su mi u Njemačkoj i već polako stare to bi dugoročno bilo neizvodljivo da živim dole.

Kakav je odnos prema radu vani i u našoj zemlji?

Kad odrasteš u ovom sistemu, prođeš kompletno školovanje, radiš ovdje, onda jednostavno primiš ove radne osobine koje imaš u Njemačkoj, a to je da si na vrijeme, da odradiš posao do kraja, maksimalnog kvaliteta. Dole kakav je nivo posla ne znam, nikad nisam radio dole, ali to bi bile predrasude. 

Ono što me nekad uhvati kad sam umoran jeste da sjedim u kafiću, šuplja priča, da tri dana da provedem tako. Ali u suštini ta neka šuplja priča gdje svako zna sve, a niko ništa ne zna bi mi možda smetala. Ali ponavljam, nisam nikad radio na visokom nivou. 

Čuo sam da dole imaju super sektori programiranja, inžinjerstva, IT i vjerovatno ljudi dole rade po istim sistemima kao svugdje na svijetu. Ali ponavljam, nekad mi sa druge strane nedostaje opuštenost, ona naša bosanska, balkanska. 

Taj neki rahatluk, jer jednostavno u Njemačkoj otkad se probudiš, dok ne legneš u krevet stres ti je cijelo vrijeme na umu, u krvi, na tlaku. Jednostavno stres, stres, stres. Mi tek kad odletimo negdje ili odemo dole, opustimo se i bacimo taj stres sa nas.

Koja bi bila pjesma tvog života?

To je teško reći pošto ja imam nešto u sebi, toliko smo puta selili, mijenjali stanove, kuće, auta. Ja sam inače studirao istoriju jugoistočne Evrope na mnogo prestižnom LMU, ali imam tu neku manu da brzo zaboravljam. Ono šta god se desi želim brzo da zaboravim, možda zato jer je prošlost bila toliko negativna, puna promjena, selidbi, roditelji se razveli, tako da, možda pjesma Put putuje Latif aga.

To je taj moj neki moto jer sam mnogo proputovao, išao sve dole do Novog Zelanda, u Rio de Janeiru sam bio šest-sedam puta, u SAD sam bio preko 15 puta, u Charlotteu kod rahmetli tetke i rođaka, Evropu sam cijelu proputovao, svako ljeto neko drugo ostrvo i tako to, tako da gledam život kao neko putovanje. Život u nekim serijama. Imaš sedam godina jedno, pa sedam drugo, pa ti se rodi dijete, pa fakultet, pa ovo, pa ono, pa druženje. Tako da ako bi bila ta neka pjesma životna, bila bi Put putuje Latif aga.

Za kraj imaš li nešto poručiti čitaocima?

Što se tiče savjeta čitaocima, ne srljajte u Njemačku. Njemačka je postala moda. Ljudi kad misle u Njemačku, misle na riječ Njemačka i zastavu njemačku, ali ne misli na pakao od posla, na brutalne životne uslove, da žive u nekim stančićima, u nekim sobicama veličine kutije cipela, da iako su u Njemačkoj, iako rade pun mjesec, da im na kraju ostane 200 eura od plate, da plaćaju jako velike dadžbine Njemačkoj, znači ima jednu od najvećih dadžbina u svijetu, preko 42%. 

Imamo tri-četiri poreza. Porez na platu, socijalno, zdravstveno, penziono, što prinudno se skida sa plate, nije samovoljno. Imaš PDV, imaš porez na mineralno ulje, na naftu, na cigare, znači klepaju te (da izvineš, kad već koristimo moje ime). Klepaju te na sve strane. Njemačka bi trebala biti za ljude koji su visokokvalifikovani, ili imaju neki zanat – električari, knauf građevinci, keramičari ili ljudi kad dođu da se što prije kvalifikuju, da time dignu satnicu, platu i time životni standard.

Moja poruka svijetu je da gdje god odeš, gdje god si novi, ne stidi se svog porijekla. Mi balkanci imamo jako negativnu konotaciju, ali smo jako snalažljiva klasa, rasa tako da kažem. 

Gdje god dođemo ništa nam nije čudno, sve smo već jednom vidjeli. Kažem ti, ja sam kao klinac u Brazilu, tamo čuješ neko pucketanje i ja pitam gazdu: - Šta je ono gore?

Kaže on meni: - A ništa, ništa to je vatromet.

Govorim ja njemu: - Nije ti to druže vatromet, to je AK-47 kalašnjikov.

Gleda on u mene, a ja mu kažem: - Ja sam ti dijete iz Bosne, ja znam šta je rafal, a šta je vatromet.

To je njemu bilo skroz smiješno.

Mačke smo sa sedam života, gdje god nas baciš dočekamo se na sve četiri, prošli smo dosta toga u životu, svega smo se nagledali, izborili se. Jako smo borben narod u pozitivnom smislu, znamo se zainatit, znamo se izborit, znamo se potrudit. 

U vrhu smo sporta sa mojim komšijom Salihamidžićem, sa košarkašima, sa fudbalerima, ne moramo se ničeg stidit, imamo jako puno potencijala, samo moramo gledati da iscijedimo ono najkorisnije iz nas, a ne ono najprimitivnije.

Ja sam ti potpuno operisan od nacionalizma, od neke samoumišljenosti, sreo sam jako bogate ljude i duševno i na računu i bili su ljudi sasvim skromni, fini i baš kao što se blog zove Obično posebni.

Skromnost je jedna od najvrijednijih osobina velikih ljudi, za razliku od naših prokletih političara, umišljenih, bahatih ili šta već... samozaljubljenih.

Biti dobar insan, božji rob, pomagati, ako imaš specijalne vještine, kompetencije, koristiti ih za slabije. To je ono kako je nastao moj projekat Gastarbajter, da pomažem ljudima, da ih usmjerim, da ih izvedem na pravi put, itd.

Bitno je napomenuti da je Dinina majka Sadija Klepo dobitnica najvećeg priznanja koje neko u Njemačkoj može dobiti, a to je orden zasluge (Bundesverdienstkreuz am Bande).

Dodjeljuje se osobama koje su se iskazale na području političkog, duhovnog, ekonomsko-socijalnog rada i koje su doprinijele izgradnji mira i razumijevanja među ljudima. Priznanje dodjeljuje predsjednik Njemačke.

Dinu Klepu možete pratiti na stranicama Gastarbajter Facebook, Youtube i Instagram.